Find the cost of freedom, buried in the ground.. mother earth will swallow you, lay your body down...
26.01.2009., ponedjeljak
Dharma
|
Pišem li prebrzo? Zaustavim li se, izgubit ću nit. Izgubit ću tragove koji možda vode k velikom otkriću! Danas nije dan za pisanje, danas je dan za očajavanje, ali ovdje sam jer se bojim da ću iznenada zaboraviti sve što se odvrtilo u posljednjih nekoliko dana. Dakle, u zamračenoj prostoriji plesala sam valcer s... Izgubila sam njegov lik, ispričavam se. Prostorija je bila uređena za bal, no svejedno mi se činilo premračno za takvu vrstu događaja. Možda trebam promisliti? Izgleda da sam se našla u koži gospođe Bovary! Kako li je samo smiješno, iskorištavati poznate likove za neke skrivene poruke... Pri svakom okretu pogledala bih u komad srebrnog posuđa koji bi u onom melankoličnom polumraku odjednom, počevši iz sredine, postajao sve sjajniji i sjajniji, šireći svoj sjaj prema rubovima. Iz nekog razloga bila sam uplašena. Upravo u jednom od tih trenutaka uplašenosti zazvonio mi je mobitel ( bilo je 4:52 ujutro ). Naglo sam se prenula iz te dimenzije i javila. Čula sam samo šum, ali se nisam usudila mobitel prisloniti sasvim uz uho. Još uvijek me nešto veoma sablažnjivalo. Spustila sam slušalicu i s teškom mukom nastavila putovati.  Tko li je to bio? Pokušali smo dobiti taj broj, ali uvijek bi se čuo vrlo neugodan šum ili bi samo zvonilo... Možda je smiješno, možda ću se jednog dana sramiti zbog ovakvih pitanja, no jedna osoba sumnja i ja joj vjerujem. * Bježala sam. Spasila sam sebe i Lunu od smrti koja nas je mogla proždrijeti u kući koja se iznenada počela urušavati. Istina, 2-3 neobična muškarca pokušala su nas spriječiti, no ja sam ih se, začudno, vrlo lako otarasila. Trčala sam dalje, naišla na prijatelja i nastavila s njim. Stigli smo do sigurnog mjesta u prirodi. Tamo su se pojavili, čini mi se, kineski redovnici ili učitelji obrijanih glava te odjeveni u crvene halje. Jedan je svirao bubanj, nešto slično mridangamu, ali vjerojatno drugačijega naziva jer je mridangam indijski instrument. Ostali su plesali sve dok se jedan od njih nije izdvojio i počeo izvoditi neku meni nepoznatu vještinu. Mogao se kretati tako lakim koracima, kao da lebdi 2-3 cm iznad tla. Ostalih detalja njegove izvedbe se ne sjećam, no nakon što je završio prišla sam mu i začuđeno upitala kako postiže tu lakoću. Prišao mi je s leđa, raširio ruke i primio ih. Na isti način učinio je s nogama priljubivši svoje uz moje. Zajedno smo činili velike korake, no pune lakoće. Da me nije držao izgubila bih ravnotežu, ali ovako se i najnezgrapniji korak učinio gracioznim poput klizanja. Pogledao me i upitao: "Vidiš li kako su sad tvoja i moja stopala jednaka kada se ovako zajedno krećemo?" Zbilja je bilo tako, neobično, ali zadivljujuće. Malena stopala puna lakoće i mekoće. Polako je ispustio moje ruke iz svojih i rekao kako ću ostatak naučiti kasnije. Čini se da u međuvremenu imam posla. Pitam se znači li to da moram sazrijeti što se tiče nekih duhovnih tema ili je na meni baš neki zadatak koji moram otkriti te ispuniti kako bih dokazala spremnost na daljnje učenje. Imate li ideju? Usrećio me on, dugo nisam mirno i opušteno putovala. Nakon ovog putovanja osjećala sam se tako staloženo i vedro. Željno iščekujem sljedeće putovanje.  *** Sad sam nešto primijetila. Toliko sam bila uvjerena ( i još na neki način ) da su svećenici bili kineski, no svugdje na slikama u crvenim haljama nalazim indijske svećenike! Ali Tibet i Kina, iako dugo u neprijateljstvu, sadrže mnoge zajedničke karakteristike, jer povezanost dviju duhovnih zemalja ne određuju zli pojedinci, već sila koja neizbježno struji putem svete dimenzije. Ah, evo sad vidim i kineske redovnike u žuto-crvenim haljinama. Nisam izbrisala gore navedena razmišljanja o Indiji i Kini upravo da biste bili svjesni mog toka misli. Do sljedećeg posjeta! ( Čijeg god ) |
20.01.2009., utorak
|
Nakon slavnog neuspjeha da pristupim ovogodisnjem Lidranu, odlučila sam svoj rad objaviti ovdje ( nije ga obradio nikakav lektor, pa se ne ljutite ako sadrži kakvu gramatičku ili pravopisnu pogrešku ), gdje umjetnost ne cijene samo oni s "diplomom" nekog fakulteta u rukama, već i oni s diplomom vlastitog srca koje je kao premili učitelj ukazalo na razumijevanje i poniranje u valove misli ostalih sanjara. Ako nisam uspjela na nekakvoj konjskoj utrci, ne znači da nisam uspjela u sebi, te da je cjelokupan rad bezvrijedan. Od tog seminara ( što god već da jest ) nisam očekivala ocjenu svog stvaralaštva, dakle nisam očekivala da mi netko govori koliko sam dobra te koliko je moja umjetnost smislena i "potrebna". Htjela sam to samo iskoristiti kao kakvu odskočnu dasku da bih se možda približila malo većem broju vas sanjara, jer uvijek postoji barem jedan koji će se u mojim mislima pronaći i s kojim ću rado podijeliti ostatak ideja, a možda i napisati nešto novo! Ali, snašao me ( naizgled? ) teži put. No, sad vas prepuštam svojoj oluji jer je suvišno više išta drugo dodavati.  Meditacija na temu Prisjeti se, čovječe, kako li je noću iskakati iz napete kože, progonjen gušterolikim stvorovima vlastitoga kozmičkog putovanja, odraza svoje mračne unutrašnjosti. Pomisli kako li je samo strašno vratiti se sirotištu nakon posjeta Svemiru, sam I ne ogoljen, već naprotiv odjeven u groteskno odijelo čovjeka. Lažeš li pod Suncem svevidećim? S uredno počešljanim vlasima sjajne ti, bujne kose I licem uspješnoga I obiteljskog čovjeka. Smatraš li tada svoja putovanja običnim igrarijama uzvišenog ti mozga, ili prihvaćaš mogućnost postojanja do tad neviđenog I skrovitog jestva? Pogani ti tad, uvježban jezik uzmiče pred uzvisinom božanske tvorevine, udovi ti drhte pred nagim tijelima raspjevanih muza dodirujući pune plodove njihovih glasova. S pravom tad veliš, to nazvano je “muzika”. Dragi čovječe, razumiješ li istinu koja iza ovih riječi stoji I osjećaš li da si se otuđio? Misliš li da je preteško putovati sam da bi na koncu naučio što je ljubav, a što sljepoća, spoznavši tako samoga sebe? Ta sjeti se samo snježne guske I njene upornosti da se, unatoč opasnostima, posve sama vrati svojim njegovateljima, upoznata s istinskom brižnošću I vrlinama bića! Zar se ne bi I ti jednog dana tako rado vratio svojem njegovatelju, roditelju ili učitelju, obdaren beskrajnom vrlinom I nepresušnim znanjem, najvjerojatnije kao tvorac čvrste stijene, univerzalnog oslonca I izvora maštovite ideje? Blaženstvo je nositi svoj teret ako se on sastoji od svjetla. Time već bliži si Suncu I možda možeš sad, dok ovo upijaš, osjetiti toplinu njegove nesebične moći kojom osvješćuje I ljubi tebe, izgubljenog I uplašenog Judu. Ta zašto I ti ne bi jednom postao Sunce? Tvoja moć tolika je koliko joj dopuštaš, svjesno ili nesvjesno, te usmjerena k tami ili ka svjetlu. Zašto I ti ne bi jednom ponosno bio usred Svemira, sjajeći dušom, kao njegovatelj, na druga bića, već tim svojim činom nevjerojatno velik u njegovoj neizmjernosti gdje si mogao samo mnijeti, lebdjeti polusvjesno kao zrnce svemirske prašine. J.D. |
30.12.2008., utorak
Crying spider
|
Ovaj put sam imala oca. Pravi američki otac. Zar su detalji važni? Ma nisam ja realist! ( Ili jesam? ) It's a sad, sad situation And it's getting more and more absurd Primijetila sam nekoliko trenutaka prije osobu u sobičku našega američkog obiteljskog stana. Gotovo sam uvjerena da se radilo o izvanzemaljcu ( a možda i nekom duhu, čudovištu! ) koji je poprimio glup, naime ljudski oblik. Rijetko se u drugoj dimenziji dogodi da sam JA hrabra ( vjerojatno su to oni trenutci kad ne-JA prevlada, dakle manifestira svoj utjecaj kroz JA-oruđe ), no ovaj put sam se pokazala pravom malom ocobraniteljicom. Kako je otac htio krenuti prema tom sobičku, ja sam se naglo trznula te ga uhvatila za ruku uputivši mu zabrinut i značajan pogled. Zatim sam ga upozorila na moguću opasnost i skupa smo, držeći se za ruke, krenuli prema toj aveti. Približavali smo se, a moje JA je počelo potiskivati hrabrost moga ne-JA . Kao da me uhvatila snježna mećava i obavili zimski vjetrovi, ja sam zadrhtala i posljednjim snagama koje je ne-JA probijalo kroz pore mog JA provirila i ugledala TO. Starac, proćelav i pogrbljen, polako je hodao sobičkom mrmljajući neke riječi slične ovima "Noć je, kiša je... Treba biti tišina...". Ovo je tako neprecizno, "Bože"! I boli!  Povratak u ovu dimenziju. Vrisak. Zaborav slijedi. Oh it seems to me That sorry seems to be the hardest word. |
13.12.2008., subota
Ich freue mich auf die Winterferien.
|
Nunc iam illa non vult; tu, quoque, impotens, noli Nec quae fugit sectare, nec miser vive, Sed obstinata mente perfer, obdura. Istina je, neću sad ni ja, a ti poslušaj Katula. ( Najsmješnije od svega jest što se ovo ne odnosi ni na koga! ) ( Možda ipak da, na moju maštu? ) |
27.11.2008., četvrtak
Proročanstva
|
U početku bila je tu Čarobna livada ( molim, gospodo, to je pun naziv ). Njena beskonačnost, moja prva lucidna avantura, moja beskonačnost. Bio je to jedan svemir čiji sam Bog bila; deset, ako ne i više godina je od tad prošlo. Vjerujem da je moja zadaća za taj svijet još uvijek ista, ali nisam nevina kao onda da bih se mogla lakim putem vratiti. Usporedimo to s Narnijom čiji je kralj bio Aslan. Ona je također bila pusta jedno dugo vrijeme, kralj nije bio u mogućnosti doći. Trebalo je samo potaknuti taj svijet nečime ( ili nekime ) da bi se on vratio. Trebam li vratiti svoju nevinost kako bih dobila pravo na ulazak u svijet stvoren od vlastite mašte ( Ili podsvijesti? Ili je to isto? )?  Veliki su bili ti praskovi, donošeni godinama. Preskočit ću neke od njih, ne jer smatram da nisu od istog značaja kao neki drugi, već jer mi je sudbina odredila njihov zaborav ( što ne znači da se oni jednog dana neće vratiti, ili da im se ja neću vratiti ). Želim se vratiti na posjet TE dimenzije ( ili moj posjet njoj ) prije određenog kozmičkog vremena. Bila je žena. Plavokosa, crveno namazanih usana i u crnoj, formalnoj odjeći. Hodala sam s L. i razgovarala. Ona je bila jedna od milijun, kretala se iza nas kao i još mnogo običnih prolaznika ( fascinantan je broj ljudi koji su se tog trena u času moje sekundarne, odnosno primarne svijesti nalazili tamo, svi sa svojim licima i osobnostima, duboko istančanima i vjernima! ) dok nije ubrzala korak ( zar je moguće da je ona ON? sada mi se pomalo neke stvari čine poznatima, ali vi, gospodo, ovo zanemarite ) i stavila mi ruku na rame. Pogledala me izbezumljeno, velikim i prodornim plavim očima ( zar je to mikstura onoga i one? ) te mi nešto izgovorila. U trenutku povratka u primarnu / sekundarnu svijest, odlučila sam to zaboraviti jer sam bila ranjiva, neopredijeljena za dimenziju i mamurna. Sjećam se samo L. kako je rekla: "Ona je trinaesta!", što je mene tako snažno pogodilo da sam osjetila svoje JA kako se bori i snažno udara srcem po stijenkama mojih prsa. Zatim je ona, jednom rukom držeći moje rame, drugom rukom pocela snažno pritiskati moja prsa, moje srce! Pokušala sam se istrgnuti, ali ona me još snažnije uhvatila za rame, gledala tim očajničkim i prodornim pogledom, a ja sam sve više gubila dah. Rekla mi je još nešto što smatram vrlo značajnim, ali kao što sam već rekla, odlučila sam to zaboraviti ( sad mi je pomalo žao ). Zatim je slijedio nagli povratak u ovu dimenziju.  Nije prošlo mnogo od tada, a dogodio se još jedan posjet. L. je ponovno bila sa mnom, opet s istom ulogom. Ona me branila od nečega što više nisam ni sama sigurna je li trebalo braniti. Bilo je to savršeno naselje. Utopijska varka ( ako se to tako smije nazvati ). Djeca na biciklima, žene na plotovima međusobno razgovarajući, uredno podšišane živice... I ja, sasvim mirna i nasmiješena, dio te iluzije. Ne znam je li prerano da to nazivam iluzijom, jer tada mi ona to nije bila ( možda će zbog mog preranog naglašavanja učinak biti slabiji ). Izdaleka dolazio je neki muškarac, ponovno jedan od milijun, primijetila sam ga krajičkom oka kao i svakog koji je bio u mome vidokrugu. Ipak je zadaća oka promotriti okolinu kako bi nas spremilo na moguća iznenađenja, kao što se i ovdje dogodilo. Što se više približavao, to je bio bolji uvid i ja sam shvatila da se radi o američkom domorodcu, da budem izravnija, Indijancu. Dugo sam mu pamtila lice, ali sada je počelo blijediti ( kao i sva ostala lica u mojem sjećanju ). Jedino ruke... Ruke su ono što nikada ne zaboravljam. No to tek slijedi. Zaustavio se predamnom, živica je bila iza njega, te šutio. Ja sam se tako srdačno nasmijala, a on je tako ozbiljno šutio. Čini mi se da je rekao kako treba baš mene. Toliko sam bila ponosna da sam se počela šepiriti jer Indijanac smatra mene jednom od njih! Svi su počeli dolaziti izdaleka da vide što se ovdje događa. Kako bih još više dokazala svoju veličinu, krenula sam prema njemu s rukom otvorenom za pozdrav, rukovanje, no on je i dalje bio nepomičan. Kad sam mu pružila ruku, on ju je prvo polako s nepromijenjenim izrazom lica prihvatio, a zatim, kad sam se već htjela pobjedonosno pred svijetom nasmijati, on me tako snažno povukao k sebi i prijeteći me upozorio. Imao je tako hrapave ruke, kao u mumije. Mislila sam čak da se diguno iz mrtvih! Ne osjećam se ugodno što ću to sad iznijeti ovdje, ali vjerojatno samo zato što se ne mogu sjetiti vjerodostojnog načina na koji je on to meni izrekao, stvorivši takav intenzitet napetosti i samospoznaje da osjećam kako je nemoguće u bilo kojoj situaciji opet to ponoviti. Rekao je da se kraj bliži i da moram poći s njim, da ostali čekaju samo mene. Zatim me pustio. Bila sam tako potresena i tada sam shvatila da je ovo oko mene iluzija savršenoga društva te da sam bila takva budala cijelo vrijeme... Ostali koji su me pokušali obraniti od njega zapravo nisu bili dio te igre ( što naravno ne znači da je tako i u stvarnom životu, L., a i nisi ti bila jedina tamo, bio je to cijeli vulgus stultum :)). I sada dolazi onaj dio, njegov monolog kojeg se ne mogu tako dobro sjetiti... Sjećam se samo glavne teme, ali dojam koji je ostavio bio je nevjerojatan. Ponio se kao pravi veliki filozof i šaman, otac i učitelj. Rekao mi je otprilike: "Zar ćeš radije ostati u ovom svijetu koji propada, odbiti pravi smisao života i ostati s ovim polu-ljudima? Radije ćeš umrijeti nego se spasiti i doživjeti pravi raj?" Ali ovo kako ja to sad interpretiram nije ništa! Ne znam koliko puta moram ponoviti kako to nema niti 1% njegove jačine! Nikad neću biti zadovoljna! Znam samo da sam ostala ukopana na mjestu, shvatila sam svoju pravu svrhu, ali i dalje sam ga odbijala, govorila kako ne mogu otići i ostaviti ovo što poznajem, svoju obitelj, prijatelje... On je samo sjeo na bicikl i otišao pritom me još samo jednom pogledavši. Čim je krenuo, dogodio se treći nagli preokret u mojoj utrobi i mojoj svijesti. Počela sam luđački vrištati za njim, plakati, moliti da me povede sa sobom. Nisam vjerovala da bih mogla ikad tako zapomagati! I tada sam se naglo vratila u ovu dimenziju. Obično se vraćamo onda kada je situacija zastrašujuća što čini ovo moje iskustvo zanimljivim. Nisam se vratila kada me on onako zgrabio, već kad je odlazio i kad sam shvatila da sam ostala u propasti, u iluziji i paklu.  Treće, evo, iskustvo je bilo danas pred jutro. Neću detalje upoznavanja jer bi potrajalo do vječnosti. Upoznala sam malenog dječaka koji me vodio po nekom starom gradu ( podsjećalo je jako na Divlji zapad ). Razgovarali smo mnogo, on je izgledao sirot, ali ja sam bila naivna ovdje. Govorio mi je o svom životu a ja sam kao dijete slušala, zadivljeno kimala glavom i smiješila se. Mi smo pokušali biti zajedno, ne na ovaj način koji je vama u glavi, gospodo, već zajedno kao duše. Trebali smo biti spojeni u svijetu, on je nadopunjavao mene i ja njega. On je bio moj vodič. Ja sam ga cijelim putem molila da me nikad ne ostavi. Zvučala sam djetinje: "Obećaj da ćeš se vratiti po mene, ne ostavljaj me tamo samu!" Pogled mi je također bio mlak, preplašen i prepun neznanja. Odveo me do velikog drveta i ja sam govoreći ovo legla na zemlju ( koju je on malo prije razgrnuo ). Zemlja me polako počela prihvaćati, a korijenje drveta te slakova savijalo mi se oko udova. Kako sam se više stapala sa zemljom, shvatila sam da je ispod mene grob, njegov grob i možda njegove obitelji. On je stajao ispred mene s tim milim pogledom dok je zemlja gutala moj identitet. Pomislila sam kako je lagao, kako se zapravo o tome radi! On, mrtav dječak, došao je zavesti me riječima i spoznajama kako bi ukrao ono što jesam da bi se mogao vratiti. Nasjela sam i legla u njegov grob. No, nije me progutao jer sam se ponovno vratila naglo u ovu dimenziju. Tko zna što bi bilo da sam ostala.  Svi oni imali su poruku za mene, svi oni bili su povezani, istim su me načinom dotakli za rame. Mislim da dolaze od istog mjesta i mislim da su svi oni zbilja pokojni. Čemu to? Sprema li se ONO vrijeme? |
22.11.2008., subota
Nisam se ovome nadala.
|
Istina je ovaj naslov. Zbilja nisam. Što li se dogodilo da sam se odlučila na ovo? Je li samo flashback, nostalgija, ili želja za izražavanjem? Možda je vrijeme došlo. Možda se dogodi da ovo OPET postane posljednji post na ovome blogu. Ponekad je teško pisati sebi samome, čemu sav taj trud ako i dalje ostajemo nevidljivi; ako nas i dalje ne čuju. Ponekad postajemo stariji i odrastamo, a ponekad postajemo stariji ali ne odrastamo. Pitanje je, što li se ovdje dogodilo? Pitanje je, mogu li se usporediti moji davni napisi s ovima koji možda slijede? Hoće li itko vjerovati da je to još ista osoba? Hoće li me biti sram onoga što je bilo u prošlosti? A i dalje nemam srca kamuflirati sve dokaze. Hoću li zbog toga ispaštati? Hoću li doživjeti raspad vlastite kule od karata ili će se ona i dalje naizgled ponosno, s pritajenom dozom strahovanja uzdizati? Mogla sam produžiti pitanje, ali nedostatak sigurnosti to je ovaj put spriječio. Što li će misliti oni, koji su i davno ovdje prebivali, kada ugledaju ovaj splet pitanja i nesigurnosti s primjesom ozbiljnosti. Hoće li me uzeti za kreatora didaktičkih pripovijedaka ili za zagovaratelja istinitosti, ma koliko ona bila bolna? Hoću li još jednom propasti usred svojih afektivnih izljeva, nesvjesna svoje gluposti i slijepa pred svijetom? Hoću li opet gubiti inspiraciju ili ću napokon imati prostor za iznošenje vlastitih misli? Hoće li me biti sram što kršim obećanje? ( Naime, obećala sam mnogima da se neću vratiti. ) Opet sam ovdje; opet slušam Bacha. Gdje si ti? ( Drugi način ) Potrudit ću se ovaj put. Prenijet ću Ti svoje osobne svijetove, skrivene mistične puteljke posipane perjem, ali neću, neću ponovno olako i direktno priznavati svoje sramotne slabosti, nego ću suptilno, na način koji samo Ti ako se dovoljno uneseš možeš razumjeti, otkrivati ono što je iza zavjese. Oprostite mi zbog ove ludosti ( ako ona to jest ). Namasté!  |
